bikers
cvijece
fisherman
jezero
peka
plaza1
plaza2
promenada1
scuba
vrgada2
Choose the best hosting by reading users web host reviews. Get the best joomla host online.


Čarolija između mašte i sna

Ispis
Kategorija: Apartmani Mario, Pakoštane
Datum objave
Napisao/la Super User Hitovi: 8587

 

Našim gostima koji vole književnost želimo prezentirati ulomak iz knjige:

Sanja Burić:

PAKOŠTANE čarolija između mašte i sna

   U posljednji trenutak stigoh na brod. Srce mi je uzbuđeno kucalo. Ogledah se oko sebe. Vrgadinka je lijep, drveni brod. S desetak ljudi na njezinoj palubi, prostor su zauzimale uredno složene kašete s kruhom i mlijekom. svježi kruh ugodno je mirisao! Uvijek me uzbudi miris svježe pečenog kruha i, ne daj Bože, da sam tada gladna! Sjedoh na drvenu, čistu klupu, na pramcu palube. Simpatični barba držao je kormilo, dok je njegov pomoćnik smireno i bez žurbe, s osmjehom na licu, naplaćivao karte.
   Od Pakoštana do Vrgade vozit ćemo se 25 minuta. To je vrijeme za koje ćemo savladati dvije i pol nautičke milje.
   Promatrala sam boju moja i čipku pjene koju je stvarao pramac, razdirući more pred sobom. Daleko iza nas trag na moru podsjetio me na sjajnu mliječnu stazu. Uskoro će se more smiriti i ti će tragovi nestati. Svjetloplava boja mora polako je tamnila već tamo od sv. Justine. Sada smo plovili po tamnoplavoj, valovima prošaranoj pučini. Poneki valić, nestrpljiv u zanosu i uzbuđen, prebrzo bi pohitao, pa vrh svog vala prelio u čarobnoj pjeni na tamnomodri tepih ispred sebe. Stotine mjehurića okitilo bi taj dio mora dok bi se sunčeve zrake ogledale u svakom. Stotine zrcala bljesnule bi odjednom poput jakog svjetionika u tamnoj noći! Te male svjetlosne eksplozije događale su se oko nas u samo njima znanom ritmu, i pučinu pretvarale u čaroliju sunca, boja, soli i glazbe valića, pridružene onoj ispred pramca Vrgadinke.
   Bila sam uzbuđena - što me čeka na drugoj strani? Lučica Vrgade polako nam se, ali sigurno, primicala. Ili mi njoj? Nije važno. Svečanosti tog Uskrsnog ponedjeljka, svečanosti u ljudima i svemu oko nas pridonijela je i brazda koju smo kao nevidljivu sponu potapali u more iza krme kako bi neki od nas zatvorili krug. Krug radosti, zbližavanja sa svojim voljenima, ljubavi, znatiželje, i novih pitanja koja zaslužuju odgovore...
   Vješto i brzo uplovili smo u lučicu. Na obali su stajali ljudi sa sretnim osmjehom na licima. A kako i ne bi? Dočekali su svoje drage i mile, i unaprijed se veselili danu pred sobom.
   Mene nije dočekao nitko. Malo sam se osjećala zbunjeno pred radoznalim pogledima ljudi koji su još uvijek stajali kraj broda, a i ispred dućana, čekajući da svježi kruh bude dopremljen u trgovinu.
   Krenula sam laganim korakom, bez nekog pravog cilja, glavnom cestom koja vodi uzbrdo. Na Vrgadi nema automobila i nema izvora vode. Ako nešto treba prevesti, učini se to malim frezama ili traktorima koji vuku prikolicu. No, obične tačke najčešće su glavno prijevozno sredstvo za stvari.
   Put me vodio lagano uzbrdo. Sve se oko mene uskoro utišalo i smirilo; kao da su svi, koji su budni, bili dolje u luci! Tišina je bila svečana. Nisam znala kamo idem, ni što ću tamo vidjeti; jednostavno sam uživala u svakom novom koraku i onom što je nudio.
   Na glavnom trgu put se dijeli u nekoliko manjih, užih putova. Krenula sam, prateći neke ljude u crnini, instinktivno, za njima...Sad sam prolazila uličicama jedva metar širokim. Kad bih ispružila obje ruke od sebe, mogla bih dotaknuti zidove starih, visokih kamenih kuća!
   Uske kale podsjetile su me na Kaštel Stari. I tamo su tako uske kale svojim labirintom zbunjivale buru i jugo ne dozvolivši im da se razmašu. Ovdje se slamao ponos bure. Na kamenu, glatkom od kiše i ruku, zauvijek je ostao trag pečata ovih prostora i njihovih zakonitosti. Mene ja taj prostor smirivao dajući mi neku novu toplinu i sigurnost. Jedva metar od mene, iza ovih zidova su ljudi - pomislih i bi mi, nekako toplo oko srca.
   Uskoro su nestale kuće. Sad sam koračala po putiću od kamena i crvenkaste zemlje i još uvijek uzbrdo. Svatila sam da se penjem na vrh. Oko mene je zamirisala zemlja i škrta trava i svjež, topao zrak koji je ovdje jače strujao.
   Netko je hodao iza mene. Okrenuh se. Dvije none u crnini, šuteći, stizale su moje korake. Naglo zaokrenuvši, kamo me vodila stazica, svatih nakanu žena čiji sam put danas sasvim slučajno odabrala. Ispred mene, na samom vrhu otoka, stajala je crkva. Od bijelog kamena, sa zvonikom sa strane, svečano je na jutarnjem suncu sjajila toplinom i pozivom. Nagledavši se crkve, pogled mi skrene dalje, a onda mi je zastao dah. Bože!!! Sad znam zašto si me danas doveo ovamo! Naširoko i nadaleko sa tri strane gledam panoramu mora, kopna i neba. Nijedna razglednica ne može dočarati ono što sam gledala svojim očima! Ni danas nisam sigurna jeli more zagrlilo nebo i otočiće, kopno i Pakoštane u daljini, brodice, jedrilice i ljude na plažama... Ili je to učinilo nebo? Zbog ovog pogleda vrijedilo se popeti u nepoznato! Oči nisam mogla otrgnuti s pogleda, a tada su zazvonila zvona. Prošli su me trnci... Tako milozvučnu glazbu već dugo nisam čula! Zvuci su mi ulazili ravno u srce i dušu, kroz sve pore mog tijela! Zaklopila sam oči prepuštajući se se zvonima da me nose u visinu prostora, na vrhove čempresa i borova, u jamice valova koji dolaze izdaleka i odlaze daleko...

Copyright © 2017 Apartmani Pakoštane. Sva prava zadržana.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).
Joomla 1.7 Themes designed by Baseball Jacke